...dunja u kovčegu...

ENVEKA

ja pišem na blogu enveka

ovo je savršeno, nakon burnog ljeta u kojem sam islapala more suza zbog osoba o kojima ne želim pisati, sada se sve vratilo u normalu.
bio mi je i red da shvatim neke stvari. al o tom potom...
ugl. nosila sam reviju u ponedjeljak, bilo je savršeno...
nosila sam vjenčanicu. iako se vjerojatno odričem te karijere jer nisam postigla ono šo sam htjela.
ugl. u novoj školi je super...
pozzam katharinu i enu...
i novog predsjednika koji je danas otišao malo predaleko, al ajd dobro, opraštam ti jer... ma neću to pisati ovdje.
ugl. i to je savršeno, nisam mislila da ću tako brzo naći mir u nekim stvarima. lijepo mi je ovo, ali ipak u podsvijesti to ne želim, nekako mi je čudno... ma riješit će se i to, samo polako...
i, nije mi jasno zašto neki ljudi još uvijek pokušavaju uništavati tuđe živote kad je sve isplahnulo, ljudi su zli i... ma ne postoji riječ za to...
al svejedno sam ja dobila ono što sam htjela

i tako... stavit ću vam fotku od revije...


malo buckasto al ajd dobro...


al ne moš gledat u pod... ma ok, na toj stepenici je bila neka tkanina i mogao si pati kako hoćeš i onda sam ja pogledala u pod...
i da, to mi je nova boja kose...

a da, na moru je bilo ok... al dubrovnik mi je dosadan ko ništa... katastrofa...
a evo slike pa...









ma ne da mi se hostati...

e... ma ne da mi se kopati po blogu više, dosadilo mi je...
odlučila sam promijeiti neke stvari, a blog mi ne treba, bar neko vrijeme, idem pa-pa još malo, i nemam vremena, a i sada će škola kojoj se želim posvetiti maksimalno...
eto, do jednog dana... pozz

naslov nema veze s vezom... ili možda ima... ali nije bitno...

uglavnom, na veselje mnogih, sve se počelo raspadati zbog moje iskrenosti. rekla sam nešto što nisam smjela, bila sam previše iskrena i jako sam narušila jedan odnos...
sada će jedna osoba biti sretna jer će jednu osobu pridobiti za sebe, hm...
a možda će tako i biti bolje jer sam ja previše pustolovna osoba, želim štošta proživjeti... samo, ipak bih oljela da to i ne proživim, da nisam rekla ono, da nisam bila toliko iskrena...
zapravo, nekada se bojim da ja zapravo ne znam riječima točno izraziti ono što mislim...
ali dobro, neću tugovati... glavu gore, smiješak... :))
budem uživala u još malo lijepog vremena koliko mi ga je ostalo...

P.S. glasajte za mene, nedostaje mi još nekoliko glasova... tnx

super mi je ta pjesma...
kaže da se ne srami ničega što je... i da uzmeš onakvu kakva jest...

zato je meni drago što ja imam jednu osobu kja me voli onakvu kakva jesam.
ovaj post ću njemu posvetiti. kome drugom nego svom josipu.
neobična je naša priča...
ja sam kod njegovog tate trenirala tenis i uvijek mi je bio odbojan. umišljen.
i nekoliko godina poslije, točnije u proljeće 2006. smo išli na izlet s planinarima na papuk. nisam znala tko će ići, to je bio prvi planinarski izlet. mislila sam da će biti svi stariji i da će biti dosadno, ali ono josip, zamišljen stoji ispred autobusa... nije mi to bila nikava nada. ali kada smo stigli, hodali smo nehotice jedno pored drugoga i ja sam započela razgovor i tada smo cijeli predstojeći dan proveli skupa razglabajući o životu općenito. jednom smo se penjali na jendu visoku stijenu, prvo on, a zatim ja i slikali se. kada sam ja silazila, poskliznula sam se i gotovo pala, a josip me uhvatio oko struka, okrenula sam se preko ramena i pogledala ga, samo smo se nasmiješili. tada je u mom srcu zatreperilo.
nekoliko dana poslije, ja sam u cerni u jednom društvu provalila da mi se jsoip sviđa.
tada mi je poslao sms, nakon što smo potrošili oko 100kn s računa, našli smo se.
dogovor je bio da ćemo brijati... hm... ništa od toga, mi smo se našli, ali smo pričali i pričali...
nakon nekoliko susreta, sam opet ja... njega poljubila... ah...
i sve je bilo tako nježno i savršeno... još uvijek je...

on me voli i kada sam bila na vrhu i na dnu... uvijek je uz mene bez obzira na sve što sam ja njemu bila priredila... sretna sam jer imam nekoga tko je tako savršen, volim i njegove mane... i vrline...

P.S. za ove josipove prijatelje, vinkovčane - ajd malo nemojte dolaziti na moj blog... jel to ok?

ah ljudi moji...
idemo josip i ja večeras praviti sprdnju na kirbaj u šiškovce...
idemo malo vidjeti čega ima, tj. nema...
vrlo rado bih vam pisala, al mi se ne da... još uvijek sam u pidžami... i spava mi se...

jao...
što mi se sinoć dogodilo... uf... spavala sam u štrosmajerovoj i naravno bila s josipom...
i bili mi kod njega u dvorištu, točnije u autu njegovog starog.
kad negdje oko ponoći dolazi njegov stari maknuti auto jer je bila oluja...
i kad smo mi skužili da njegov stari prilazi autu, jasam se samo bacila dolje pod sjedalo, trš...
srećom pa sam bila obučena u crno i onda me nije primjetio, iako ja mislim da me primjetio samo što se napravio lud...
nisam mogla doći k sebi tri stoljeća... malo mi je glupa ta situacija... malo više glupa... kako ću sada otići na trening kod njegovog starog? help!.!.!
al dobro ajde... ako josip može izbjegavati oju staru iz dotičnih razloga, mogu i ja pogledati u oči njegovom starom...

onaj prošli post je bio u vezi prvog maja... jer sam ja tada primila jedan poziv...

opet ja moram o tome govoriti...
očito se nikada neću sama sa sobom...
volim se osvećivati, to mi i uspjeva, samo što ćesto naštetim sama sebi...
samo me zanima, što biste vi napravili da vam je dečko u rovinju i da vas prijateljica nazove i kaže da je on otišao s nekom trebom u sobu, i da ih nije vidjela kako su izašli?
vjerojatno ne bi ono što sam ja napravila.
bilo bi mi bolje da su me pustili da sa zokijevim skuterom idem u rovinj... hahaha...
onda se ne bi dogodilo što se dogodilo.

ali, nekada pomislim da ja, zapravo nisam bila ja... neobična rečenica...hm...
samo želim ubiti svoj odvratni poriv za osvetom koji još uvijek živi u meni...
nisam ja ni nagla ni nepromišljena osoba, ja sam samo čovjek... a ljudi griješe.
jednom, kada svatko bude gledao soje greške, a ne olajavao tuđe postupke okolo, onda će svijet biti ipak malo bolji. ali smo kada svatko nauči što su njegove vlastite greške.

i da, imam u boxu lijevo nešto novo... eto...

i pozz zrinki koju sada idem nazvati na mob...

to mi se fino i dogodilo... jutros sam igrala onaj turnir...
inače ja sam bila prvakinja cerne do danas... hah, da se pohvalim

jutros sam pobijedila josipovu sestru 6:0, a onda sam izgubila 6:1 od barićke...
mislim, desna strana lica mi je skroz otečena i boli me...
šmrc:(

al dobro ajd... slijedeće godine ću vratiti svoje prvo mjesto... (nadam se.. i onda će taj turnir biti osvojen za zna se koga...)

i sinoć smo on i ja bili na tom šugavom auto moto... i bilo je dosadno.. ne znam šta bih da nije bilo njega, umrla bi od dosade...
došla doma već u pol jedan...
al eto...

i jedno malo upozorenje, kumba, nemoj ubuduće gubiti stvari... nisam ja htjela ići tražti zbog 50 kn... neg, znaš ti...

P.S. ako netko zna, u vkcima, tražim drečavu crvenu ogrlicu s kuglama... pa... javite mi... hitno je... i trebam i crveni remen... pukla mi kopča sinoć... šmrc...